INTERVJU SA SONJOM KRIVOKAPIĆ, AUTORICOM ROMANA „ČETNICI, ZLATO I TAMJAN“

Intervju vodila Sonja Krivokapić

cetnici zlato i tamjan_cover_sajtSonja: Napisala si roman „Četnici, zlato i tamjan“. U kakav žanr spada ovaj roman?

Sonja: To je ljubavni roman o romansi između četnika, ustaša, liberala, države, religijskih grupa i kapitala.

Sonja: Između četnika i ustaša, to je jasno, ali nigdje ne spominješ kapital. Kako onda misliš da se i kapital voli sa svim ovim drugim?

Sonja: Istina, u prvom je planu izrugivanje iz četničke i ustaške ideologije i njihovo izjednačavanje, ali dajem i sitne naznake da se i kapital s njima voli. Na primjer, kad je Masko Buganov prvi puta izumio generator četničke ideologije, dakle, čokoladu, odnosno kad se spotaknuo o stolicu pri čemu mu je svežanj kakaovca slučajno pao u mlijeko, svoj je izum plasirao vlasniku Kraša, koji je do tada bio proizvođač kozmetičkih proizvoda, ali je onda počeo proizvoditi čokoladu s četničkom ideologijom, jer ga je Buganov pridobio obrazlaganjem kopernikanskog obrata. Druga naznaka je pred kraj romana, u kojem pripovjedač sugerira da se cijeli taj cirkus desio zbog lošeg ekonomskog stanja u zemlji. Treća naznaka isto se nalazi pred kraj romana, kad je novinar maskiran u pekara medijima razglasio trač da je djed drugog glavnog lika, Marije, zapravo bog koji je to postao zato jer su četnici navodno svojom ideologijom u ljudi izazivali besmrtnost. Tada djed postaje medijska zvijezda s kojom se žele slikati svi političari, i slikaju se s njim na crvenom tepihu, iako znaju da su tog boga navodno „proizveli“ četnici. Četvrta naznaka, čisto ideološka, nalazi se u onim citatima iz glavnih ustaških i četničkih filozofskih tekstova, „Fenomenologija duga“ i „Bitka i vrijeme – kako se boriti ako je vrijeme umjereno oblačno“. Autor potonjeg je Engelbert Heidebler, čije prezime podsjeća na Heideggera.

Sonja: Zašto Heidegger?

Sonja: Zato što se, u jednu ruku, priključio Nacionalsocijalističkoj partiji sredinom 30-ih godina, a kasnije je postao jedan od glavnih muza postmodernista, posebno Derride, koji se svojom idiotskom filozofijom „pretvaranja“ činjenica u narative lijepo uklapa u liberalnu ideologiju. Tako da time spajam, ‘ajmo to tako reći, kapital u vrijeme fašizma i kapital poslije njega, jer ipak se u romanu radi o 2013. godini.

Sonja: Koji ti je bio motiv da napišeš ovaj roman? Šta te inspiriralo?

Sonja: Joj ti i tvoja glupa pitanja. Inspirirao me svježe naribani avokado.

Sonja: Kako ocjenjuješ Matića, profesora povijesti, kao lika? Je li on pozitivan ili negativan?

Sonja: On možda predstavlja neku protutežu cijelo tom ludilu oko djeda Rakovovića, odnosno boga, jer on nikad nije rekao da je Rakovović besmrtan (a ispostavilo se da je bio u pravu, jer Rakovović na kraju romana umire) i što odbija imputaciju novopečenih religijskih vođa da su božanska ukazanja jednako ili čak više istinita od historijskih dokumenata, ali i on je isto šizofren, kao i vrijeme u kojem živi. Onaj telefonski razgovor kojeg vodi s majkom je dovoljno blesav da ukaže na to.

Sonja: U jednom dijelu romana prikazuješ rat 90-ih gotovo kao nekakav reality show, jer se on prenosi na TV-u uživo s terena, a opisuješ ga kao nogometnu utakmicu u kojoj se mine prebacuju s jednog na drugog lika kao što nogometaši prebacuju jedni drugima nogometnu loptu. Ne misliš li da time vrijeđaš žrtve rata?

Sonja: Shvaćam da netko to može tako shvatiti, da. Namjera mi je bila narugati se ratu kao cirkusu, jer rat vode političari, a onda nam kasnije prodaju priču o nekakvoj časti. Rat nije čast, rat je za to da netko drugi na njemu zarađuje, a „obični“ ljudi gube ruke, noge, razum i tako dalje, a ne dobivaju pare. Vidimo kako „divno“ živimo nakon te časti.

Sonja: S tim se u vezi rugaš i samom pojmu nacionalnog identiteta, kad govoriš o znanstvenom eksperimentu provedenom na uzorku od pet Srba i 5 Hrvata, koji je vođen na plaži, u kojem su Srbi prebirali kamenčiće po rukama, a Hrvati po krošnjama drveta. Da li je razlog tome isti kao i prethodni?

Sonja: Iz tog je eksperimenta zaključeno da je srpstvo i hrvatsko genetsko, i da se manifestira kroz prebiranje po kamenčićima i po krošnjama drveta. Pa da, kad je već krv i čast usko vezana uz ustašku i četničku ideologiju, da se narugam i tome. Spajanje ljudi po nacionalnoj osnovi je apsurd, to ne vodi nikakvom prosperitetu (ponavljam, vidimo kako nam je „dobro“ u današnjoj Hrvatskoj i Srbiji), pa sam to htjela tako pokazati.

Sonja: Cijeli ti je roman apsurdan. Gotovo da nema rečenice koja nije u znaku apsurda. Zašto?

Sonja: Zašto, pa zato što je to sve o čemu pričam apsurdno. Stvarnost je apsurdna.

Sonja: Smatraš li se normalnom?

Sonja: Nemam pojma, šta ti misliš?

Sonja: Ja mislim da si potpuno luda.

Sonja: Nisam ja luda. Sve to oko nas je ludo. Još sam ja bila i blaga ovim romanom. Čovjek od toga sve poludi, a ne obratno.

Sonja: Znači, ipak kažeš da si poludjela?

Sonja: Ja mislim da nisam. Još. Ali i da jesam, to ne umanjuje činjenicu da je sve oko nas ludo. Zapravo, kad pogledaš sve faktore koje to ludilo čine, njihova je veza s tim ludilom u suštini sasvim normalna, logična, očekivana. Ali da ti faktori uopće moraju postojati jest ludo.

Sonja: Dobro, dosta je, hvala na razgovoru!

Sonja: Hvala meni, ovaj, tebi.